Ja sam Rajka, kreatorica, krojačica i modni brand od navršene 4. godine života. Od trenutka kad mi je mama dopustila da se igram s ostacima stare spavačice i jedinim škarama koje smo imali u kući, čarolija je krenula. Prve zadovoljne mušterije bile su moje lutke koje sam dobila za Božić 1968. godine. Brend je poslovao odlično pa sam i sama odlučila postati klijentica. Iz tog davnog iskustva mogu reći da je puno lakše šivati za druge nego za sebe.

Moja hrabra mama me u 3. razredu osnovne škole naučila šivati na staroj singerici na nožni pogon. Ta je mašina bila čudo – šivala je 100 puta brže nego sam ja šivala rukom, šav je bio ravan i bio je čvrst!Onda sam kupila svoju prvu Burdu i otkrila dućan koji je prodavao tkanine na kilograme. Čitaj: za cijenu jedne pizze mogli ste kupiti tkanine za zimski kaput i još je ostalo za podstavu.

Sretno razdoblje amaterskog šivanja trajalo je dok nisam završila Pedagošku akademiju i pomislila: Pa čekaj malo, ja bih mogla biti i krojačica. To je bila sjajna ideja, 90-ih godina u Zagrebu još nije bilo Zare, H&M-a i sličnih svjetskih marki, a nije bilo niti puno krojačica.Hrabro sam počela šivati za svoje susjede, iako bi bilo poštenije reći da su one hrabro počele šivati kod mene.

Završila sam Odjevnu tehnologiju na TTF-u i Callegareijevu školu konstrukcije, ali mi se čini da sam najviše o krojenju, šivanju, tkaninama i modi naučila šivajući stotine hlača, kaputa, suknji, dnevnih i svečanih haljina i vjenčanica, a bilo je i lutaka, torbica, stolnjaka, zavjesa, papuča i šalova.

I sad ću kao svaki pošteni majstor reći da još uvijek učim i o tkaninama i o tehnikama i o modi.Danas dok šivam, često pomislim kako bi mi bilo puno lakše da sam neke tehnike znala ranije, da sam o mašini znala više, da sam o glačanju učila od nekog tko radi na toj operaciji u tekstilnoj industriji…I zato bih ovo znanje koje sad imam rado podijelila s vama.